Bilješke iz Nashvillea, 2. dio

Music City 

Nashville potpuno zaslužuje nadimak Music City. Protekla dva dana, odnosno noći, sam proveo u centru; na potezu Church Street – Broadway. Potpuno sam oduševljen – to je upravo ono glazbeno iskustvo po koje sam došao ovdje.

Subotom navečer u 10 sati je takva gužva da ne možeš hodat po cesti; glavna ulica je zatvorena, hrpetina barova iz kojih trešti live glazba. Obično u birtiji sviraju dva benda – jedan od cca 6 do 10, i nakon toga drugi. Ne samo u skupim klubovima ispred kojih su redovi za ulazak (i plaća se) nego i u običnim birtijama. Bendovi sviraju super a ekipa na ulici je raspoložena za zabavu i jako zanimljiva: ima hillbillija naravno, ali malo. Pola ekipe se sredilo za izlazak tako da su u sportskim majicama njihovih timova, hrpa klinaca izgleda kao da su na maturalnoj večeri – skockane cure u haljinicama i kaubojkama, dečki u odijelima. I naravno tipični američki turisti. Neon blješti na sve strane, svi veseli, muzika trešti, ulični svirači u svakom haustoru… 🙂 Napokon sam vidio i obećane cheerleadersice – u pratnji roditelja. To je kod njih nešto kao gimnastičko natjecanje; curice od valjda 13 godina okolo hodaju u dresovima. Čak je jedna ekipa izvodila ona bacanja – curu su digli i bacali ju kao da je na tekmi, na sred ulice. 🙂

 

Groznica subotnje večeri.

Groznica subotnje večeri.

Brandi Thornton i ekipa 

Svirao sam profesionalno duže od desetljeća i odsvirao cca 1000 gaža ali nikada nisam vidio gažerski bend kao sinoć. Imao sam prilike slušati i svirati sa raznim, dobrim pjevačicama, ali slatka debeljuca iz Georgije (iliti Gruzije po naški 🙂 ) Brandi je valjda najbolja pjevačica koju sam imao prilike uživo slušati; toliko je nevjerojatno dobra da mi dođe da cijeli tekst o njoj pišem u CAPS LOCKU. Savršena intonacija, dinamika, vibrato, boja glasa… Otprilike kao Carrie Underwood ali bez one nazalne boje “kamionske trube”. Da Vanna čuje njenu verziju “Crazy” upiškila bi se u gaće. 🙂

Kraljica, naklon do poda...

Kraljica, naklon do poda…

Cijeli bend rastura – imaju groove, svaka nota je na mjestu, i to poprilično virtuoznom mjestu, a najveća fora je što je to obična gaža u birtiji. Doduše ne bilo kojoj već Legends Corneru, ali uvjeti i okolnosti u kojima se svira su – siromašni. Bend je na malom stageu, koriste razglas i bubnjeve od lokala a ostala oprema im je posve prosječna. Sviraju po narudžbi i stalno ljubazno i duhovito žicaju lovu i cugu ali razina svirke je da padneš na dupe. Svaku stvar su razvalili – imaju ogroman repertoar i tresu jednu za drugom pjesmu iz rukava a najveća fora je što su svirali i stvari koje ne znaju – kad netko zatraži pjesmu koju ne znaju, bend upali mobitele i tablete, Brandi i klavijaturista Randy se zafrkavaju dok ne pronađu što im treba; skinu note i uživo sviraju, čitajući note i tekst. Wow, wow i tristo puta WOW! Evo opaka verzija Maybe It Was Memphis:

(youtube je unakazio video, na mojoj Nokiji izgleda sto puta bolje)

Noć prije toga sam slušao neki super blues bend kojeg predvodi fora i karizmatični gitarista, visoki i krupni mladi lik na kojem Epiphone 335 stoji kao na meni ukulele. Očekivano, svirali su stvari od Stevie Ray Vaughana i takav repertoar ali važno je naglasiti da je to isto gažerski bend koji prvenstveno želi zabaviti publiku; ugoditi im, napraviti štimung i, naravno, svirati po narudžbama. Nema “umjetničkog” ili veltšmerc preseravanja. Cijelo vrijeme žicaju lovu ali na jako zabavan zafrkantski način. Publika – uglavnom starija. Kad je bend skužio da neka cura slavi 21. rođendan krenula je zezancija; pozvali je da drži mikrofon sviraču usne harmonike (usnoharmonikašu?) dok ovaj na koljenima svira… Odsvirali su isto nekoliko stvari koje nisu znali – npr Hotel Californija ali ni blizu one ekipe iz Legends Cornera. Jako fora je bilo kad su svirali Sweet Home Alabama – prvo su se ispričali (na duhovit način) što sviraju takvu seljačiju, i odsvirali svaku kiticu na drugačiji način – najveći štos je bio kad su u tu pjesmu ubacili cijelu uvodnu špicu “Prince of Bel Air”. 🙂

Ej mali, jel znaš onu našu?

Ej mali, jel znaš onu našu? (a pazite majstorski product placement u ogledalu)

Danas idem napokon slušati The Time Jumpers. Skužio sam da u utorak na tom istom mjestu sviraju The Players – to je najvirtuoznija session ekipa u Americi. Mislim da ću odgoditi posjet Memphisu za još jedan dan. 🙂

 

Gitarske trgovine 

Ako niste gitarist slobodno preskočite ovaj dio. Ne draga ženo, nisam ništa kupio, možeš nastaviti mirno dalje čitati. 🙂 Uglavnom – obišao sam sve najveće trgovine (danas su na redu male) i srce mi je na mjestu. Isprobao hrpu skupih Gibson Les Paula, sva Mesa pojačala koja su me zanimala (Mark V, Trans Atlantic, Royal Atlantic), i hrpu opreme koje kod nas nema – egzotične Andersone, G&L, Ibanez Paul Gilbert Iceman… Probao sam napokon i hiper skupe vintage Martin akustične gitare – fakat ne kužim zašto bi itko platio 6000 dolara za izlizanu akustaru koja ne zvuči ništa bolje od novog npr Taylora za 1000… Kao što sam i očekivao, najzanimljivija je rabljena oprema. Od svih čuda, najviše me impresioniralo Bogner Alchemist pojačalo (samo 550 dolara!!!) u kombinaciji s custom made Carvin “Les Paul” gitarom (samo 800 dolara). Nenadmašna kombinacija, i to po smiješnoj cijeni!

 

Daj odma' jedan za ponijeti!

Daj odma’ jedan za ponijeti!

Puno gitare za malo novaca.

Puno gitare za malo novaca.

 

Crkve 

Prvi nadimak Nashvillea je Music City a drugi Protestantski Vatikan. Fakat nevjerojatna količina crkvi – u svakom bloku, na svakoj ulici, u centru, na periferiji… Gledao sam sinoć dokumentarac na HBO-u o tome kako američki Bibble Belt u stvari financira Izrael u borbi protiv Palestinaca jer fakat briju da dolazi Armagedon. Bolesno i preloše. 🙁 Naravno da me u motelskoj sobi uvijek dočeka Biblija.

 

Oglašavanje i trgovine 

Značajne razlike su u oglašavanju – nema toliko outdoor plakata kao kod nas, ali su mega veliki. Najviše se oglašavaju crkve, zdravstvene usluge i financijske/pravne usluge ali ne u bankama nego u nekim čudnim “štedionicama”. Na televiziji je jako zanimljivo što se smije direktno pljuvati po konkurenciji. 🙂 Npr Taco Bell reklamira svoj novi doručak tako što poziva ljude da promjene naviku odlaska u McDonald’s po doručak. Većina reklama na radiju i TV-u pokušava dočarati neku stvarnu situaciju, npr u trgovini, ali to je grozno odglumljeno (na radiju) i nevjerojatno klišeizirano (na TV-u). Npr, tipične dvije reklame za auto su: 1. snažni američki kamion gdje glavne poruke daje duboki muževni glas i naglasak je na snazi; 2. auto koji štedi (novac, gorivo…) gdje veseli glas opisuje kako nisi lud da bacaš lovu, ovo je super, samo 179 dolara mjesečno… što fakat jest jeftino. Nije mi nikako jasno zašto su auti kod njih dva puta jeftiniji nego kod nas.

Najčudnije od svega im je zdravstvo. Npr, velika zdravstvena ustanova Vanderbilt (ne mogu reći bolnica jer mi je to nekako neprimjereno) se nalazi u ogromnom shopping centru One Hundred Oaks, na prvom katu, odnosno kako bi oni rekli – drugom (prvi je prizemlje). Zamislite veličinu našeg West Gatea u Zaprešiću, ali drugačiji sistem – cijelo prizemlje su veeeelike pojedinačne trgovine (uglavnom jeftilen bofl roba), svaka ima svoj ulaz. Između svake takve trgovine (znači, svakih cca 200 metara) je ulaz na gornji kat koji izgleda kao da ulaziš u neku poslovnu zgradu – i to je bolnica. 🙁 Užasno.

 

Promet 

Oko cijelog Nashvillea je pojas auto cesta koje se preljevaju u lokalne ceste; nigdje nema naplate. Svi uglavnom voze malo brže od ograničenja, ali to je uvijek oko 70 mp/h na autcesti (oko 100 km/h) i oko 40 mp/h kroz manja mjesta. Nisam vidio niti jedan jedini auto da juri. Na autocesti su minimalno tri trake, na izlazima po dvije, a kad odeš na Interstate onda bude i po sedam traka. Pretiču se u svim trakama, i nema one naše logike da je lijeva traka brža.  Trebalo mi je par dana da se ušemim, ali sad vozam ko veliki. 🙂 Ovdje bez auta ne možeš apsolutno ništa; doslovce je problem otići na kavu u Hardee’s preko puta motela jer nema nogostupa i udaljenosti su ogromne.

U gradu sam skužio najjeftiniji i najbolji parking – u gradskoj knjižnici. 5 dolara za cijelo večer/noć.

Centar Nashvillea mi se baš sviđa – super grad, veličine Zagreba; a ima i prekrasnih (pretpostavljam i skupih) predgrađa – Belle Meade, Bellevue, ali bogme ima i odvratnih.

 

fini kvart

fini kvart

Južni dio (Oaks Hill i okolica) su sve ružne prizemnice – grozna kombinacija raznoraznih prodavaonica uz cestu – vulkanizerske radionice, meksički taco shoppovi , prodavaonice rabljenih auta, zalagaonice i jadne kućice, a stanovništvo pretežito hispanoameričko.

 

*sve fotke i video zapisi snimljeni fantastičnom Nokijom Lumia 1020

Facebooktwittermail