Eh, ne znam da li bih se tih starih vremena (kraj osamdesetih, početak devedesetih) trebao sjetiti s nostalgijom ili posvemašnjim gnušanjem...

Uglavnom, bilo je zanimljivo - cijeli novi glazbeni podžanr "Shred" nam je nastajao pred očima (ili možda bi bilo bolje reći - pred ušima) - brat i ja smo bili fascinirani i željeli smo biti dio toga. Živjeli smo u smiješnoj i izoliranoj državi i nismo imali pristup informacijama, opremi, glazbenoj scen, i bili smo klinci.

Palile su nas flouroscentne gitare s Floyd Roseom a išle nam na živce tradicionalne gitare kao Strat ili Les Paul (a kamoli Telecaster!) i sanjali smo o high gain pojačalima.

Vježbao sam po cijeli dan - imao sam praksu mjeriti štopericom vrijeme koje sam vježbao uz metronom na krajnje rigidan spartanski način: upalio bih štopericu kad i metronom. Vježbao bih nekoliko (desetak) minuta bez prestanka, postepeno povećavajući brzinu. Kada bi mi ruke totalno kolabirale, isključio bih metronom i štopericu te zapisao vrijeme. I tako po pet - šest sati dnevno (što u stvari znači cijeli dan proveden s gitarom).

S obzirom na nedostatak edukacijskog materijala i veliku potrebu tržišta, Miro i ja smo sklepali nekoliko skripti koje su danas beskrajno smiješne. Bilo je tu svega, a najpopularnije su bile Zbirka ljestivica i Superbrzo trzanje. Koji marketinški naziv, ha?

U to vrijeme počeo sam kao nadobudni mladi šreder pisati kolumnu za časopis Metal World. To je, koliko mi je poznato, prva gitarska kolumna u Hrvatskoj.